Nešto smo, a ništa nijesmo
Ništa nijesi, ako nijesi čovjek
Ako gazduju tobom,
to znači da slobodan nijesi.
Slobodan je onaj što slobodu traži,
što se ne skriva u garaži
između rešetaka hiljadu,
sloboda se zove ne gubiti nadu.
Čovjek koji sebi slobodu stvara,
taj za sve ima dara.
Zašto se praviti većim nego što zapravo jesmo,
a ne shvatiti dok ne dobijemo rezultate ništa nijesmo,
već samo zločinci
što u svojoj sjenci plutaju bez izlaska sunca i pravog puta.
Gledajući u živi zid,
pokušati nešto - većinu je stid.
ako ne pronađemo tačku na kojoj smo stali.
Zašto?
Što smo mi ako već ljudi nijesmo?
Svi vi koji ste živi, dok ste živi, živite.
Ako nam gušteri sa dna duše
po travuljini dana pluže.
Ako je zemlja izdajicama,
izgnanih iznad sebe,
a na kraju često budu ispod svih.
Najveći je grijeh praviti se veći od svih drugih,
a ne znati koliko smo zapravo mali
ako ne pronađemo tačku na kojoj smo stali.
Ulica zagrljaja
Zamislih cvijeće to,
počeh grliti ga kao da i ono čovjek je.
Ulica ljepša od avenija Pariza ili Milana
oh, ulica zagrljaja tih nema ključ,
jer nije zaključan nijedan stih iz duše,
ma koliko bio u ulici zagrljaja izgubljenih.
Neka ovo ne bude samo prećutani stih,
što je na krilima lastinim ispisan,
zato ne dam da taj let bude trajno obrisan.
Neka ta ulica postane štit od svih kiša.
Neka nauči nas da zagrljaje ne gazimo
niti da pored njih kao pored groblja prolazimo
i ćutimo kao da ga ni ne primjećujemo.
Umjesto da ljubimo ikonu svaku
koja nam se na putu nađe,
a mi u životu tražimo glumce
za ono što i sami glumiti trebamo,
sve znamo odglumiti osim zagrljaja
kao da prokleti su,
možda ne bismo ni trebali znati zagrljaju glumu dati,
ali kada ne znamo kako treba voljeti,
tu je ulica zagrljaja da nas sjeti
kako u zagrljaju može da se uzleti.
Zagrljaj jeste najljepši lijek,
ali ga ne proizvodi apoteka već osjećanja naša.
To je lijek za zlatne flaše,
a ulica treba da bude drugo ime naše.
Neka ovo bude lekcija za one što se zagrljaja plaše.
Neka zagrljajem razbijemo sve što ćuti,
neka mi se ulica zagrljaja zbog ove pjesme ne naljuti,
ne začudi.
Ovo je samo jedan pjesnički doživljaj
što čuda nudi,
neka svako na svoj način o njoj prosudi,
a ja neću dati da ova ulica normalna poludi.
Moreplovac
Da li moreplovac umije da svira?
da li umije da čita slova sa santi leda i okova?
Da li umije da plete
ili mu samo želje u staroj posadi morem lete?
Da li drugog posla ima
ili samo bavi se starim brodovima?
Da li mogu želju moju da kažem njemu,
da li će je odnijeti na mjesto pravo?
Da li pamti ono što vidio je?
Da li zbog usamljenosti nekada svijet postidio je
ili je bez obzira na to vedar i čio,
iako misli da se u nedođiji izgubio?
Da li zna da muzika sve opušta,
ili je u nekom svijetu svom?
Da li zna gdje li mu je dom?
Da li zaboravio je na život svoj ili još živjeti zna,
ili mu je mrtva protrula lađa mozak pomutila?
Kao da sudbinu mu je naslutila,
a ja bi da naučim ga da snađe se u ovom svijetu ludaka
i da nema mraka
ako mi ne stvorimo ga,
naljutimo se na život i sve će biti bolje,
samo umjesto mraka nađimo volje,
kaže moreplovac, mudri, stari:
-Čovječe nikada sebe ne kvari.
Cometarii