SINE, PROĆI ĆE!
Žuti listovi igrali su svoj posljednji ples i lagahno padali na mokru travu, ostavljajući ogoljele grane na milost i nemilost prvim, ledenim pahuljama snijega. Kaharli, Ćazim svoj mokri pogled skloni sa samrtničke postelje, svoga babe Bešira i pridruži se plesu dotrajalih listova, koji su igrali svoju zadnju rolu. U toj lepršavoj igri, Ćazim se ubaci na filmsko platno i otpoče svoje prve uloge. Prva rola svojih davnih sjećanja, bila je oronula, trošna seoska škola i spoznaja prvih slova i brojki.
Dalje su se redale scene iz njegova djetinjstva, kojeg je pratila neimaština i borba za svaki dan života. Ispred zamagljenog mu pogleda, lelujale su siluete rahmetli mu majke Zuhre, koja preseli na ahiret i ostavi ih sve jedno drugom do uha. Puna ih je kuća, prvi na vjetrometini je bio njegov babo, poharan u duši za preranim odlaskom njegove hanume, zatim sedam kćeri i najmlađi mu sin Ćazim.
Dugo su čekali na njega, i majka Zuhra je i umrla na porodu dok je Ćazima donosila na ovaj prolazni dunjaluk. U ovoj bolnoj roli zastade Ćazim sa mislima, prigrli svoju nevidljivu majku, utopli se u njenom naručju, dok su mu tople suze prekrivale blijede obraze. Babo se nikada više nije ženio i mukotrpno je radio da ne bi skapali od gladi. U tim našim teškim odrastanjima, naša trošna kuća je uvijek čekala na nas i velika babina ljubav izvirala je iz svakog budžaka. Najviše su mi se urezale u sjećanja duge i hladne zime, ledenice koje su zemlju dodirivale. U tim noćima dugim, znali smo odškrinuti crni limeni šporet i uz plamen koji nas je milovao po obrazima, babo mi nam ispredao najljepše priče koje je često puta i sam izmišljao. Uz njegove maštovite bajke znali smo se ušuškati u prelijepi san i bar na trenutak okititi se izobiljem hrane, pića i lijepih komada odjeće.
Uvijek u tim snovima došla bi nam u pohode i naša majka Zuhra, koja nam je savjete djelila, milovala nas po kosi, molila nas da ne budemo kaharli za njom i da se zajedno borimo kroz život.
Odjednom, filmsko platno zaustavi gromki jauk njegova babe, koji mu je išaretom pokazivao da sjedne kraj njega. Brzo Ćazim isprati siluete koje su nestajale u igri požutjelih listova i smjesti se pored svoga bolesnog oca. Sva djeca su već bila pored babine postelje, a on im je teško govorio svoje posljednje želje. Prvo ih sviju pomilova svojim utonulim i mokrim očima, avaz mu je sporo i tiho izlazio i jedva se moglo razaznati o čemu im babo želi pričati.
Nakašljao se sa velikim naporom i riječi su same klizile niz hrapovo mu staračko grlo: “Djeco moja! Došao je vakat da se i ja pridružim svojoj, dragoj Zuhri. Odavno me već ona čeka, a ja oduljio da vas sviju izvedem na selamet. Koliko sam vam bio dobar i otac i mati, sami ćete osjetiti kroz život“ – babinu ispovijed prekinu iz glasa plač kćerki i sina Ćazima.
Prva sa suzama javila se najstarija kćer Fatima:“ Stani, babo! Nemerem ovakve tvoje riječi slušati! Duša nam se na komade raspada! Majka nas ostavi dok smo još mali bili, a i ti bi sada nestao!? – i na zadnjoj rečenici stalo joj je nešto u grlu i dalje nije mogla.
Ponovo se začuše tihe riječi haste sa postelje:
“Draga, moja, djeco! Nije se pitalo ni vaše majke, a ni mene se ne pita kada ćemo preseliti. Sve to nam Bog dragi odredi po našem rođenju i tako mora biti. Želim još nešto da vam kažem:
“Živite uvijek u slozi i pomažite jedni drugima. Budite dobri insani i neka vas po tome pamte, jer ništa sa sobom nećete ponijeti, samo dobra djela. Ja sam se trudio da vas izvedem na pravi put, nekada nije bilo po mome, jer roditelji žele najbolje svojoj djeci. Imate ovu trošnu kuću, ali imate mirnu dušu i čisto srce i dišite jednom dušom. Sine, Ćazime, tebi želim ovo kazati:
“Pazi na svoje sestre. Sine, još ove dvi sestre lipo udaj, neka se smiste u kršnu familiju. Evo, sine ostavljam ti ove dvije, malehne kutije;crnu i bijelu. Kada ti bude teško, sjeti se babe svoga i otvori ovu crnu kutiju, a kada ti bude lijepo, kada budeš previše sretan, opet me se sjeti i otvori ovu bijelu kutiju. Tamo ćes, sine moj, naći odgovore!“- riječi više nisu prelazile preko babinih vrelih usana, ali svojim blijedim i mokrim pogledom zadnji put pređe po svakom djetetu, zinu tri puta k'o mali ptić, potom se moglo naslutiti da šehadet prelazi preko njegovih sada već plavih usana i dušu svoju babo ispusti.
Djeca su zanijemila od bola i tuge. Rukama su prelazili po babinom slabunjavom tijelu, dozivali ga i shvatiše da je njihov babo preselio na ahiret. Pribrali su se, proučili mu Fatihu, pozvali strica i obavijestili efendiju i rodbinu. Sutradan su ispratili svoga oca, onako kako je i živio i kako bi i on sam želio da ga isprate. Skromno, dostojanstveno, sa saburom i po običajima naše vjere. Prvu noć poslije babine dženaze, djeca su ostala zajedno i uz obećanje između sebe, ugnijezdili se u babine posljednje želje.
Ćazim je nastavio mukotrpno raditi, pomagao sestrama, malo obnovio staru kuću, dobio troje djece, udao sestre u fine i kršne familije...
Ali poslije nekog vremena sve mu je krenulo po zlu... Često je Ćazim gledao u bolesnu djecu, nije mu bilo lahko gledati ni sestru koju je muž otjerao od njene djece, a žena mu je često bila kaharli. Iznemogli Ćazim je u tim belajima povlačio se često u sebe. Nije vidio izlaza iz ambisa u koji su sve dublje propadali. U takvom stanju sjeti se Ćazim babinih kutija. Laknulo mu je. Imao je osjećaj kao da je već došao kraj njegovim problemima. Brzo je otišao u gostinjsku sobu, našao crnu kutiju i još brže je otvorio. Na dnu kutije stajao je presavijen papir, koji je od godina čekanja već poprimio žutu boju. Uze papir u ruke i stisnu ga na svoja prsa, gdje se glasno čulo kucanje njegova istrošenog srca. Nije dugo moga gledati u papir. Kada su otkucaji srca postali umjereniji razmotao je papir i dugo gledao. Gledao... Požutjele riječi sa papira su prodrle do njegove svijesti. Na papiru je štampanim, iskrivljenim slovima pisalo: „SINE, PROĆI ĆE!“
Gledao je Ćazim dugo u požutjela slova. I, cijeli babin život mu je brzinom munje prošao kroz glavu. Koliko je samo iskušenja prešlo preko pleća njegova oca, ali on nikada nije posustao, nije se žalio, nije odustajao. Pomisli u sebi: „Kad je babo mogao izaći kao pobjednik u još većim belajima, e mogu i moram i ja!“
Ćazim je brižno odložio mudru poruku svoga oca i vratio kutiju na staro mjesto. Vrativši se u kuhinju, sa blagim osmijehom na obrazima i nadom u bolje sutra, smišljao je kako da se iščupaju iz ovakvog sivila koje ih je poklopilo. Sutradan su se svi probudili veseliji i krenuli ka boljem. Nije prošlo mnogo vremena, nestalo je onog sivila, djeca su ozdravila, sestra se vratila svojima, hanuma je bila veselija, pravili su i novu kuću. Život ih je počeo milovati i uživali su u jedinstvu svoje velike porodice.
Prošlo je dosta godina i Ćazim je uselio u novu kuću i spremao sina za ženidbu iz dobre i ugledne porodice u selu. Na dan kada su se okupili svatovi i kada je srce Ćazimovo bilo najveselije, požalio je što babo i majka nisu sa njima da podijele njihovu ogromnu radost. U tom trenutku sjetio se babine bijele kutije i njegove želje da ju otvori kada bude najsretniji. Danas je došao taj dan da se zaviri u kutiju i obznani i babinu želju... Neprimjetno se provukao između svatova, otišao u sobu i brzo se bijela kutija već našla u njegovim drhtavim rukama. Ovaj put je osjećao nekakvu nelagodu da ju otvori, a opet ga je kopkalo šta mu to babo želi poručiti. Stisnuo je zube, udahnuo duboko i drhtavim prstima raskrilio sada još više požutjelu hartiju.
Opet je Ćazim ostao bez daha. Gledao je u hartiju koju je lagani povjetarac sa oškrinutog pendžera lepršao u njegovim blijedim rukama. Ispisana babina velika slova dopriješe mu do svijesti i dobro se zagleda u već poznati tekst: „SINE, PROĆI ĆE!“
Ista poruka kao u prethodnoj kutiji. Uzburkale su mu se misli.
Poruka je bila jasna... Pomislio je, kako mu je babo bio mudar i kako ga je težak život isklesao u velikog mudraca. On nam je poručio da ništa nije vječno, sve prolazi, sve se kreće, a i mi smo dio te prolaznosti. Moramo biti jaki, boriti se na Allahovom putu i biti uvijek spremni na vječni polazak. Dok je u sebi Ćazim odmotavao poruke svoga oca, topla suza se spusti niz njegove rumene obraze i pade na požutjelu hartiju. Dugo je stajao ukočen na jednom mjestu. Kao da je stalo vrijeme... Polahko se, uznemireni Ćazim okrenu na sve strane svijeta, neka blagost mu prođe venama, potom spusti bijelu kutiju sa požutjelom hartijom na staro mjesto, uzdahnu duboko i prigrli prolaznost dunjaluka u dobru i zlu.
Dok je lagahno silazio niz basamake čuo je glasni eglen svatova i na samom izlazu ugleda svoga sretnog sina u svijetloplavom odijelu i nečujno mu poruči: “SINE, PROĆI ĆE!“
Ti nikuda nisi ni otišla, staričice moja!
Tiha zimska noć... Moj pogled dosegnu tamo negdje daleko, gdje vedro nebo dodiruje debeli, snježni pokrivač, koji se iskri u daljini. Skoro će ponoć... Neka mi studen prođe venama i pogled mi zastade na debelim ledenicama, koje su prkosno virile ispod, stare, strehe. Ostala sam dugo zarobljena u toj prekrasnoj zimskoj idili, dok me pucketanje iz bijelog „Smederevca“ nije vratilo u stvarnost. Duša mi sva nešto zatreperi i pogled mi pređe po velikoj, toploj kuhinji.
Spoznadoh da smo ja i mati same, u budžaku mati nešto prebira po sjećanjima svojim i na trenutak pomislih: „Bože, dragi! Sigurno ova hladnoća ju podsjeća na rahm. babu, kako se brinuo za golemu hrpu drva, pribavljao troška za cijelu zimu, naravno, nikada zima nije mogla proći i bez vješala suhog mesa koje su prkosno visile na pantama, ispod samog krova. Ja i mlađi brat smo kradomice odlazili na tavan i sa malim nožem diljali suho, ukusno, meso i ćeifili do mile volje. Potom smo se, neprimjetno spuštali niz drvene merdivene, ušutimo se, i samo kriglu po kriglu vode pijemo“ – sve ovo osjetih u njenim mislima i pustila sam je, da uživa u dragim i milim sjećanjima. I, ja sam se udubila u svoje djevojačke mašte i odjednom sam čula mater kako polahko puhka i lagahno hrče. Opet sam je ostavila da uživa, a njoj se plaho osladilo i nikad prestati. Par puta sam već ložila vatru, ma soba topla, samo tako. Pređoh pogledom po starom kredencu, sećiji isred pendžera, i zaustavi se na krevetu, gdje je sklupčana, ležala moja mati. Prestala je hrkati, smijala se melecima i nešto je nerazumno pričala. U par koraka sam bila pored njenog kreveta, lagahno je pomilovala po glavi i tiho dodala:“Majko, spavaš već cijelu noć i hrčeš glasno!“
Ona se strese, pogleda me nježno, govoreći :“Dinami, samo što sam očima ufatila“ Pokazala sam joj na sahat koji je na duvaru glasno otkucavao vrijeme ponoći, koje nikad više ne vrti unatrag.
Diže se, moja, majka, brzo na svoje umorne, istrošene, noge, ustanovi da je jacija već odavno prošla, uzela je abdest, klanjala farz, i vunenu pustekiju ponovo objesila na duvar. Onako bogobojazna zbog ne klanjanja jacije u vaktu, upita me:“Ćeri, lipa! Što me ne probudi, da klanjam namaz na vrijeme? Bog dragi, najviše voli one, koji redovno i na vrijeme klanjaju!“
„Znam, majko, da si u pravu. Moliću Boga, dragog, da ove tvoje grijehe upiše u moj tefter“ – čvrsto sam je stisnula, da sam osjetila kosti kako joj pucaju i radost se prostirala mojim venama, što imam ovo drago i milo biće kraj sebe.
Odmahnula je svojom staračkom rukom, u želji da, mi kaže da niko ničije grijehe ne može preuzeti, i da svako za sebe polaže račune na Sudnjem danu.
Tada smo već bili dobili struju, koja milina, gdje god kreneš, a ono svijetli, k'o u sred bijela dana. Vraćajući se sa postejinom iz druge sobe, vidjela sam majku kako sejri kroz uski pendžer. Ušuškala sam krevet, koji je čekao da mu se pridružimo. Ugasila sam zadnja svijetlo, i brzo se smjestila uz duvar, jer mati često noću ustaje na zahod i mora biti sa prednje strane.
Ovaj trenutak sam posebno voljela u svom odrastanju... Prije spavanja najarikam dobro vatru, izvučem kofu na pola, da nam plamen miluje sobu, razvučem store da nam zvijezde dođu u goste i brzo se ugnijezdim uz majku. Ona bi mi okrenula leđa, a ja sam se brzo privila uz nju, da sam jedva disala. Zauzela bi položaj kao u majčinoj utrobi, nježno je gladila po glavi, po njedrima, a često sam je znala škakiljati toliko jako, da se krevet tresao ispod nas. Kad bih se okrenula na drugu stranu i ona bi se isti tren okretala za mnom. Osjećala sam to drago, skrušeno i milo biće u svojim grudima, u svojim venama... Kad god sam dolazila kući ove idile neraskidive posebnosti su bile uvijek iste, uvijek naše i samo naše. Živjela sam za naše noći, naše priče, i za spoj naših duša...
Rat je prekinuo sve... Ostala su sjećanja i sjenke koje vječno žive u meni...
Ti nikuda nisi ni otišla, staričice moja!
Ajša i Nazif ispredali su najljepšu bajku svih vremena!
Dok je lampa sa neravnog duvara tjerala tamu u maloj sobi, dotle je jedan plamičak svjetlosti nenadano se iskrao i lagahno titrao razdraganim obrazima Ajše i Nazifa, čiji blistavi pogledi su ispredali najljepšu bajku svih vremena. Vrijeme kao da je stalo i zapisivalo svaki njihov damar, koji na mehkom dušeku ispijaju svoje želje. Ajša se trgnu iz blagog naručja svoga Nazifa i tiho ga zamoli:
- Nazife! Stid me oblačiti se pred tobom! Šćela sam da sačekaš malo u hodniku, dok se spremim za spavanje? - sagnula je sramežljivo glavu i čekala odgovor.
Nazif se nama dignu sa dušeka i uzvrati svojoj hanumi:
- Čekaću ispred vrata! Nemoj ni hititi! Nećemo dati vremenu da ide ispred nas! - šeretski se nasmija i polahko je izlazio zatvarajući vrata za sobom.
Ajša ostade na trenutak mirna i pribrana sa pogledom u mrklu noć, koja je čekala na njih. Zatim se dignu brzo na drhtave noge, a srce joj glasno lupalo ispod šarene bluze. Pruži korake do budžaka i štedeći vodu prvo opra noge, a zatim umi se hladnom vodom. Svoju tanku vestu smota i stavi je u praznu rafu njihova ormara. Gutljaji hladne vode kvasili su joj suho grlo, a svilena mahrama prekri joj fino oblikovana ramena, dok su pramenovi kose lepršali po njenim nabreklim njedrima. Iz svoga cegera izvadi dugačku svilenu spavaćicu bijele boje sa nježnim rozim cvijetovima po sebi i sjeti se trenutka kada je majka Đulse vratila se jednom sa pijace i tutnula joj u krilo šarenu spavaćicu – da joj se nađe pri ruci – ako zatreba. Takva haljinka se čuvala za, ne daj Bože, bolnice, ili baš ovakve prilike.
Spavaćica k'o da je po njoj mjerita, padala je po njenom fino izvajanom tijelu, i sejrila se od glave do pete – i zadovoljna je pravila lagahne korake do raskrilitog dušeka, prekrivenog bijelim čaršafom, a crljeni karirani jorgan i jastuk bili su smotani na uzglavlju njihove ležnice. Najradije bi se umotala u to šarenilo i zabranila i zraku i svjetlosti i Nazifu da je dodirnu. Voli ga, drhti sva od ljubavi, a neki golemi stid zarobio je njenu usplahirenu dušu.
Takve joj misli prekide Nazif, koji tiho uđe na prstima u sobu i zatvori vrata:
- Jesi li dobro, lipa moja? - i spusti se lagahno kraj njenog glasnog srca, milujući prstima njenu lepršavu kosu.
Nešto je bilo sveto u toj ljubavi, koju neprimjetno pomilova načičkano zvijezdano nebo kroz uski pendžer i osvijetli njihove staze i brežuljke. Sramežljivo, ipak, raskrili Nazif kockasti jorgan i prekri njihove strasti i
njihove nevinosti. Uzburka se svaki ćošak njihovog bića, dok su ispisivali svoje nemire na bjelini njihove čednosti...
Zora isprati mrklu noć i probudi Ajšu koja je uspjela na tren zaspati. Otvori snene kapke, kolutajući očima po plafonu, a zatim spusti blagi, sramežljivi pogled na svoga Nazifa, koji se pored nje umiljato smiješio melecima. Crna, gusta, kosa prikrivala mu je čelo, dok mu je desna ruka mlitavo visila oko njenog vrata. Brzo pogled spremi u stranu i zamisli se nad samom sobom:
„Kako ću sada svima pogledati u oči? Hoću li se snaći u novom domu? Samo da mi što ne zapne za noge i ne usadim se na vrh nosa? Neka prođe ovaj dan, a sutra će već biti lakšnje?“, kukala je u sebi i dizala se usplahirena Ajša polahko na noge.
Brzo obuče plave dimije i bluzu, skupi valovitu kosu, koja je još po krajevima bila mokra, i zavila je tegetnu, svilenu mahramu. Neki stid obuze joj ponovo tijelo, a pogled pokraj Nazifa ostade joj ukočen... Bijeli čaršaf, njenog poštenje - bio je ofarban u crveno! Nazor je htjela izvući tu crvenu bijelinu ispod Nazifa i sakriti negdje u budžak, ali nije joj pošlo za rukom. Nazif se samo okrenu na drugu stranu i još jače stisnu njeno poštenje. Taman, dok se pripremala da napusti sobu, čula je i Nazifa:
- Evo, sa'ću i ja ustati! Neću da budeš sama! Ajša, mojoj sreći nejma kraja! - ustade brzo na noge i stisnu se jako uz nju i poljubi je u obraz.
Dok je slušala njegove riječi, sagnu se brzo da sakrije to crvenilo na sred čaršafa, ali je prekinu Nazifov glas:
- Ajša, ostavi to! Najrađe bi sa ovim čašafom obletijo sav dunjaluk! Svima bi pokaz'o tvoju pripadnost samo meni, koju si čuvala za ovu našu noć i dičijo bi se do neba! Zato, neka bar mati dođe i vidi tvoje poštenje! - brzo navuče hlače i majicu na sebe i još jednom nježno zagrli svoju hanumu.
Ona se trgnu iz njegova naručja, sledi se i pomisli:
- Zar će svi morati gledati u njenu čednost? I svi će znati šta je sinoć bilo? - ispraćala je pitanja i sve više rumenila po obrazima.
Krenuli su zajedno u kuhinju u kojoj su djeca ležala po podu, sve jedno do drugog. Prođe pokraj njih obazrivo, da ne bi koje učepila, obrisa crni šporet i naloži vatru. Nazif je bio u njezinoj blizini, zadirkiv'o je i umilnim riječima i svojim nježnim rukama. Voda je već vrila za kahvu, a fildžani su bili poredani i čekali da se skrase u rukama ovih dobrih insana i da im otvori snene kapke. U tom se otvoriše vrata i prva se pomoli svekrva, a nama iza nje i svekar.
Ajša skoči na noge i pritrča prvo svekru, poljubi ga u ruku, a zatim i svekrvu.
- Sabahajrula, babo i mati! Jeste se naspavali! - i sagnu se da posluži prvo starješinu sa vrelom jutarnjom kahvom.
Počeše se i djeca dizati, jedno po jedno, i odlazili su na zahod i da se umiju. Na brzinu puna kuća čeljadi i još Ajša među njima. Sve je to sa nekim posebnim ushićenjem i velikom radošću posmatrala svekrva Zuhra. Odjednoč sekrva se negdje izgubi i nije je bilo zadugo. Kada se vratila, bila je vesela i čas je milovala pogledom svoga sina Nazifa, čas svoju nevistu Ajšu, dugo ne skidajući pogled sa Ajše...
- Lipa, naša Ajša! Sade sam sigurna da si na svom mistu! Vidla sam svojim očima tvoju čednost! Vaku sam nevistu šćela za svog Nazifa! I Bog dragi mi usliša želju! - smijala se na sav glas od dragosti i sve faćala pogled svoga Jusufa, da se prisjete i njenog poštenja.
Ajša je po kozna koji put propadala u abez i ponovo se vraćala. Nije mogla ni riječi izustiti, a njen Nazif se šepurio i ispod oka sejrio svoju ljubav, koja ga sinoć ispuni obavezom da je čuva, voli i poštuje do sudnjega dana...
NOĆ SPOJENIH DUŠA (odlomak iz romana)
Svježe aprilsko sunce polahko je zalazilo iza visokog brda, dok je Hazim umoran od silnog letanja za svojim identitetom naslonjen na recepciji hotela čekao ključ od iznajmljene male sobe. Ubrzo je umornim koracima grabio dugačkim stepenicama i otključavao vrata svog prenoćišta. Ugodna tišina milovala mu je preplanule obraze, spustio je lagahni prtljag na stolicu i krenu ka kupatilu da ledenim kapima osvježi svoje umorno tijelo.
Široki krevet se zatim ubrzo nađe u njegovom zagrljaju...
Okrenu broj telefona i nestrpljivo čekajući da mu se javi umilni glas sa druge strane žice:
-Halo! Jesi li se smjestila? – uslijedilo je Hazimovo zabrinuto pitanje.
-Prije nekoliko sati sam stigla! Čekam te nestrpljivo! – čežnjivi glas je ozvanjao u maloj Hazimovoj sobi.
-Sutra ujutro nestrpljivo čekam ličnu kartu! I namah krećem ka svojoj vječnosti! – pomalo tužno uslijedio je Hazimov odgovor.
-Žao mi je! Hladna soba mi noćas neće dati oka sklopiti! Željno te iščekujem! – drhtavi Esmin glas se širio Hazimovim venama.
Obadvoje sa sjetom u sebi spoznadoše da će se vidjeti tek sutra navečer.
Esmin čežnjivi uzdah uzburka tišinu, potom spusti svoje tužno lice na bijeli jastuk. Tople njene suze su završavale na kraju mokrog jastuka, a tužni pogled joj zastade na plafonu iznad njene glave. Prebirala je po svojim sjećanjima.
Imala je osjećaj da cijeli život čeka, a sama nije znala čemu da se nada. Svoj život je bojila nestvarnim likom koji je prati vjekovima. Osjetila bi često puta u svojoj blizini njegove lagahne korake, osjetila bi njegove dodire, topli njegov pogled po svome tijelu, a nikada ga nije dodirnula. Znala je da će nevidljiva silueta jednog dana oživjeti u njenim snovima... I desilo se... Javio se iznenada i odmah je spoznala njegovu vječnost u sebi. Družili su se u svim životima ispred, a nikad se nisu sreli. Takva razmišljanja su toplila njenu dušu u svitanje tog aprilskog jutra. Blagi osmijeh nestajao je na kraju njenih rumenih i vrelih usana i zatvori najednom umorne kapke. Probudila se tek iza podneva. Pogledavši na sat, okrenu se prema prozoru i skoči brzo iz kreveta, razmaknula je zavjese i žarko sunce joj bljesnu po blijedim obrazima.
Pomisli u sebi:
-Trgni se već jednom! Iako si na samom kraju bez kraja večeras tek život počinje za tebe! – zatim se nesvjesno našla pred ogledalom i posmatrala drago lice ispred sebe. Ponekad joj se to lice smiješilo, ponekad je tmurno bilo, a sada posebna dragost izvirivila je iz njene razbarušene plave kose, crnih očiju i preplanulih obraza. Osjeti kako joj neka milina titra cijelim tijelom. Namignu sama sebi i brzo se smjesti ispod ledenih kapi...
Nedugo zatim spustila se niz stepenice i lepršala ulicama živahnog grada dodirujući pogledom sve oko sebe. Osjećala je lagahni povjetarac na pramenovima svoje kose, osjećala je zelene proplanke i dugačku aleju visokih jablanova koji su ispredali svoje zanimljive i tajnovite priče. Vratila se tek u sumrak sa punim kesama i provjetrenom dušom.
Bacila se odmah na veliki krevet i nesvjesno grlila cijeli svijet. Vrijeme je odmicalo svojom putanjom, a ona je čekala davno obećano vrijeme. Zamišljala je njegove oči, boju kose, mehkoću prstiju i otkucaje srce. Kad god bi pogledala na sahat okačen na zidu, imala je osjećaj da kazaljke stoje, a venama joj je tekla uzavrela krv.
Pitala je samu sebe:
-Kako mu prići? Da li na vratima čvrsto se stisnuti u njegov zagrljaj? Da li ga gledati sa distance? Da li vrisnuti iz sveg glasa i reći mu koliko ga voli? Ili mirnio čekati njegove želje?
Iz takvih misli trgnu je lagahno kucanje. U jednom trenu se našla ispred vrata i već se ključ vrtio u njenim drhtavim rukama. Na širom otvorenim vratima ugledala je poznato lice sa recepcije, a iza njega je stajao on. On, koga čeka vjekovima, kojeg pozna i dušom i tijelom, kojem čita misli i koji kola njenim venama. Recepcionar se ubrzo vratio svojim obavezama, a oni su ostali nijemi dok su im pogledi sudarali se negdje na sredini sobe. U jednom trenu protutanjala je prošlost, sadašnjost i budućnost i stale su kazaljke.
Esma je uzburkanom dušom dodirivala čovjeka koji nikada nije bio daleko. Poznavala ga je... Bio je baš onakav kakvog ga je daljinom dodirivala. Hazim se približavao njenim uzburkanim mislima, dok su mu drhtave ruke grlile njena ramena i vrat. Smjestio je svoj pogled u njene sjajne crne oči i tako spojeni ostali su zarobljeni u svojim nemirima. Željeli su ovaj trenutak da traje vječno...
Kiša se polahko počela spuštati niz veliko pendžersko okno, a kapi su rominjale po sivom limu i stvarale lijep ugođaj za nedosanjane snove.
Sjeli su na kraj kreveta i odmotavali film svoga života...
Esma se duboko zagledala u njegove crne oči i tonula je u prošlost... Tek sad je osjetila sve vrijeme ispred. Osjetila je da nikada nije sanjala, već je živjela u drugim prostorima i nedokučivim vremenima... I on joj ispriča isti scenarij svoga života.
Istovremeno su se pitali:
-Da li smo stvarni? Ili ljudi oka nas nisu postojani? Da li je život ispred i bio život? Ili tek sada čekamo našu stvarnost?
Zaključili su da nikada nisu imali svoj dom, bez obzira što im je kuća bila puna. Nikada nisu bili svoji, a u punoj kući bili su sami, prazni, nepostojani. Da li će ikada zajedno krenuti u nepoznate prostore i zaustaviti vrijeme? Mnoga pitanja bez odgovora gubili su trag u tihoj, kišnoj noći... U tišini dodirnuli su svoje duše... On se preselio u njenu dušu, a ona je kolala njegovim bićem. U tim previranjima duše i tijela dočekali su zoru... I još jednu zoru...
Došao je trenutak da svako krene u svoju prazninu. Nijemi vrisak izvirao je iz njihovih drhtavih tijela... Tople suze pravile su široke brazde po njihovim obrazima. Vazduha je bilo sve manje, a tuge i boli sve više... Zatvoriše se vrata njihove vječnosti i svako krenu nestvarnim stazama zbilje. Ostade mala soba da čuva tajnu dvoje nestvarnih, koji nikada neće nestati. Visoki jablanovi u svoje krošnje ušuškaše njihove nemire.
Drugi dan poslije odlaska, Hazim se tužno javio:
-Esma, moja! Ostao sam zarobljen u našem zagrljaju! Ostao sam u maloj sobi našeg postojanja! Sa sobom sam ponio samo hladne kišne kapi, koje mi lome dušu i sjećaju na tebe!
Esma je samo slušala eho riječi iz daljine i nije ništa govorila. Danima je bila zarobljena u njegovim očima, njegovom zagrljaju i njihovim spojenim dušama...
Jednog dana Hazim joj se javio sa putovanja iz Istambula. Na svako njegovo pitanje ona je kratko odgovarala... Osjeti da je duša izdaje...
Drugi dan kada se malo pribrala, zamišljala ga je kako leprša istambulskim ulicama i sa blagim osmijehom na usnama jedva mu je pisala:
-Nedostaješ mi, ljubavi moja vječna! Srce me izdaje! Teška praznina me guši! Voli...m....voli...m...
Tog dana poslije sastanka, Hazim je prvo pogledao u telefon. Skamenio se na zadnjoj nezavršenoj rečenici. Neka strašna bol mu je strujala cijelim tijelom. Gušilo ga nešto jako. Obuzela ga hladnoća i drhtao je kao list na vjetru. Osjetio je da joj se nešto strašno desilo...
Svi pokušaji da dobije bilo kakav odgovor na svoje sumnje ostali su uzaludni... Poslije nekoliko dana iz novina je saznao da je njegova Esma preselila na onaj svijet. Osjeti koliko ju je volio njen narod...
Prije vremena se vratio sa službenog puta... Više ništa nije imalo smisla... Zatvorio se u svoju sobu... Gledao je u prazno... Želio je dodirnuti njenu dušu... Njen mili i dragi lik mu je titrao ispred zamagljenog mu pogleda. Pružao je svoje drhtave ruke i dodirivao njenu siluetu. Ustao je lagahno sa kreveta, još čvršće je zarobio u svoj zagrljaj i uputio se prema visokoj Šari. Skoro negdje pri samom vrhu ove nedokučive planine, poželi da je spusti kraj sebe na zelenu, cvijetnu i mirisnu livadu. Sunce je sramežljivo izvirivalo iza sivih oblaka... Spustio se na zemlju i lagahno je položi uz svoje drhtavo tijelo. Zatvorio je umorne kapke i polahko prstima klizio po mirisnoj travi. Iz daljine je čuo njen blaženi osmijeh i eho njegovog imena. Trčala je po perivojima u bijeloj dugoj haljini dok joj je plava kosa lepršala po zelenoj travi. Povjetarac je pratio njenu ljepotu... Najednom nestala je iza visokog brda...
Hazim se naglo trgnu, dozivajući izglasa svoju dragu Esmu... Od silne tuge otvori natečene kapke i na svome dlanu ugleda uspavanu šarenu leptiricu. Znao je da je to njegova Esma. Nije mogla bez njega... Njena duša je ostala zarobljena u njegovoj duši one kišne noći u sobi njihove vječnosti...
Prolazili su dani... Ništa više nije bilo kao prije... Hazim se više nije vraćao kući. Tražili su ga svugdje... Jednog dana na samoj uzvisini prelijepe Šare ispod vedrog neba, lutajući čoban pronašao je uspavanog Hazima, ukočenog i hladnog tijela, a u ruci je držao svoju šarenu leptiricu, dok mu je blagi zaleđeni osmijeh zarobio vječnost njihova postojanja...
